Oko nas mrtva tisina I tako prija…Sva vasa izbistrena lica izgledaju bledo, mrtvo. Kao da svi cekate na presudni ishod smrti. Ne plasite se smrti, to svi kazete. Ali ja znam da se plasite naacina na koji cete umreti. Da l ice vas boleti? Znali ste se u svim zivotnim situacijama dobro boriti, a sada kada potpisujete document smrti, da li vam ruka drhti? Da li ste svesni da je zrak sunca koji vam obasjava bleda I preplasena lica mozda poslednji? Da li znate da cete biti zaboravljeni I d ace to tek biti smrt koje treba da se bojite? Kada bi ceo svet bio groblje, poljima bi se cuo eho povredjenih dusa, jecaji suza I smeh grozote. Sunce nikad ne bi pozelelo da sja I obasja ovaj svet mermera. Vidim orlove koji kruze, pun mesec, jauk….svet umire. Odlazis I ti dragi ne zeleci da mi poslednji put vidis lice. Krvave oci, slane suze I drhtave usne.

U casu kada svi odlazite ostajem sama sam sobom. Pocinje kisa, kao da ste svi plakali dok ste odlazili. Kvasi vasa topla tela a dah se siri s dozom jeze. Posledni put se pitam zelim li I ja otici? Ili ziveti u tisini noci gde cvokotanje I strepnja rastu. Bacam senku na odbacene godine zivota gde sam imala nadu I strah. Nacicu srecu 6 stopa pod zemljom. Zelim da ti jos jednom vidim lice I osetim da sit u negde.