I tako ti je to. Dodje s prolecem, probije svu surovost kao visibaba hladan sneg i zadrzi se tek toliko da se divimo lepoti kojom sija. A onda nestane i svene i ko da ga nikad nije ni bilo. A doci ce opet, samo ce druga ruka uzivati, a tudje suze umivati. Ne pomaze tu ni vrela krv ako je srce hladno, a um zatvoren.

To je Djavolski osecaj strasti i zara.

Samo to i nista vise.

A svi smo mi pecarosi ljudskih dusa…i nase su oci uvek zeljne neotkrivenih delova, neopipljive stvarnosti, paklenog uzitka. A nas plen su uvek necje tudje oci. Ah to lice….licemerno….gleda uvek iz prikrajka i smesi se, podmece nogu, uzima celog a daje tek toliko da shvatimo da smo zivi.

O strasti, idi dalje od slabog devojackog srca, njena duse je uzeta i obecana odavno.

Nece joj pomoci vrela krv jer kao sto rekoh, njeno srce je hladno, a um zatvoren.